Evo me u Mumbaiu – poslovnom središtu Indije. Ljudi su divni, otvoreni i uvijek spremni pomoći. Osim u jednoj situaciji – kada netko napravi pogrešku. Da, i mene je to začudilo! Nekako sam uvijek mislila da su oni kao i mi – odgajani u stilu „Svi za jednog – jedan za sve!“. E tu sam se gadno prevarila. Ovdje nema kolektivne odgovornosti. Kada netko napravi grešku, jako je bitno otkriti tko je to napravio, zašto i koje su posljedice te pogreške!
Indijci se jako čude našem (zapadnjačkom) odnosu prema poslu: probat ću, dat ću sve od sebe, a ako pogriješim – pa barem sam probao! A najviše ih čudi kako olako prođemo preko svojih grešaka i bez problema ih ponovimo!
Kod njih je to sasvim drugačije – krivac mora biti pronađen i treba naučiti svoju lekciju! Mi bismo rekli da uzgajaju kulturu okrivljavanja.
Svi veliki svjetski gurui uče nas da u kompaniji razvijamo kulturu preuzimanja rizika i da ne oklijevamo napraviti pogrešku. Ovdje to nije tako! Nikada nitko neće preuzeti vašu krivicu i žrtvovati se zbog vas.
Nije da ovdje sad optužujem taj način rada, samo dijelim svoja iskustva.
Onda se čovjek upita „Zašto je to tako?“. I shvatim da sam istu takvu stvar vidjela i kod Francuza. Zaključak je bio samo jedan – svi se oni boje da ne izgube posao i zato ne žele riskirati i preuzeti odgovornost! Što je i razumljivo! Lako nama pametovati među 4 milijuna Hrvata! Tržište rada kod nas je takvo, da i ako izgubiš posao, a nešto vrijediš – već ćeš ga nekako naći. Ili još bolje ako imaš zaleđe, poznanstva ili dobar CV – uspjeh je zagarantiran.
Ali, zamislite situaciju da živite s milijardu ljudi i da trebate naći novi posao! Iskreno, jako teško! I zato u mnogoljudnim zemljama nema ovog našeg poznatog sindroma „Četiri mušketira“ nego se ljudi očajnički bore da zadrže dobra radna mjesta. Zato je važno ne okrivljavati ljude zbog njihovog različitog pristupa poslu, nego uočiti i prihvatiti razlike. One nas mogu samo dodatno oplemeniti i naučiti nečem novome.
I da, za kraj, nisam napravila nikakvu pogrešku pa da sada izbacuje svoje frustracije na ovaj način. Samo sam otkrila nešto meni nepoznato o divnim ljudima na drugom kraju svijeta i željela sam to s vama podijeliti.
(Slika je napravljena na aerodromu u 3 sata ujutro, da vidite da neki aerodromi rade punom parom i poslije ponoći ?
