Razgovarajući s ljudima oko sebe, shvatila sam da je do sada najviše na njih djelovala moja priča o Zlatnom kavezu. Vjerojatno zato što se većina našla u toj priči i nadam se, zapitala da li je taj kavez ono što su željeli od svog života. Sjetila sam se te priče danas, čitajući jednu zaista poučnu i zanimljivu knjigu dr. Kenana Crnkića “Pazi kojeg vuka hraniš” gdje sam naišla na priču “Lijeni sokol”. S obzirom da je priča dosta duga, prepričat ću vam je ukratko:
Jedan kralj dobio je na poklon dva mala sokola i odlučio ih dati na dreusuru. Nakon nekoliko mjeseci, učitelj se pohvalio da je jedan sokolić izvrsno dresiran. “A drugi?”, upita kralj. “Na žalost, drugi sokolić se čudno ponaša. Možda boluje od neke rijetke bolesti, ali nitko ga ne može pokrenuti sa stabla. Jedan sluga se mora svakodnevno penjati na drvo da mu donese hranu.” Kralj, kojem je potajno ovaj drugi sokolić bio draži, odluči angažirati najbolje stručnjake u zemlji ne bi li netko od njih pokrenuo sokolića s grane, ali nije bilo uspjeha. Zato kralj jedno jutro proglasom zatraži pomoć od svih svojih podanika kako bi napokon riješio taj problem. Slijedećeg jutra kada je otvorio prozor, kralj ugleda sokolića kako ponosno leti iznad krošnja u vrtu. “Dovedite mi čovjeka koji je to postigao!” naredi kralj i oni mu dovedoše mladog seljaka. “Kako si uspio natjerati sokolića da poleti? Jesi li ti neki čudotvorac?” upita kralj. Mladić sramežljivo, ali zadovoljno objasni:” Nije bilo teško, Vaše Veličanstvo! Odrezao sam granu na kojoj je sjedio, a sokolić je tada shvatio da ima krila i počeo letjeti!”
I tako, u životu, nekada je potrebno da nam odrežu granu na kojoj sjedimo kako bismo postali svjesni da imamo krila.
Prije nekoliko godina i sama sam sjedila na jednoj grani, maštajući o tome da letim, ali bez ikakve šanse da to i napravim. Zlatni kavez bio je preugodan da bih raširila krila i probala neku svoju priču. A onda, jednog dana, moja grana je naprasno odrezana i sve što sam do jučer smatrala dokazom svojih sposobnosti i uspješnosti, palo je u ponor s tom granom.
Umjesto da se grčevito držim za ostatke grane ili prijeđem na drugu granu s novim Zlatnim kavezom, odlučila sam raširiti krila i probati letjeti. Kada dugo ne letite, prvi zamasi uvijek su čudni, teški i iziskuju puno napora, ali vremenoma taj let postaje zadovoljstvo. Počinjete uživati u perspektivi koja vam pruža neslućene mogućnosti, u slobodi da poletite kada i gdje vi to želite, u osjećaju da svakim zamahom krila otkrivate nove svjetove, nove krajolike i nove ljude. I više ne želite sletjeti na granu – odmarate u letu.
Ne želim vas tjerati da se maknete sa sigurne grane, ako niste spremni ostanite na njoj, ali ako vam se ikada dogodi da vam netko tu granu presječe – ne bojte se, sigurna sam da znate letjeti i da ćete najbolje iskoristiti tu šansu koja se nekada dogodi samo jednom u životu. Iskoristite je i probajte. Lijepo je letjeti!